Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine

Predgovor [A]

Ja sam već u časopisu "Deutsch-Franzosische Jahrbucher" najavio kritiku nauke o pravu i državi u obliku Hegelove filozofije prava[B]. Pri pripremanju materijala za štampu pokazalo se da je mišljenje kritike koja je upravljena samo protiv spekulacije s kritikom medjusobno različitih predmeta sasvim neprikladno, da ometa izlaganje i otežava razumijevanje. Osim toga, bogatstvo i raznolikost predmeta koje treba obraditi dozvolili bi zbijanje toga materijala u jedan spis samo na potpuno aforističan način, a takav aforistički prikaz, sa svoje strane, stvorio bi privid proizvoljnog sistematiziranja. Ja ću stoga u posebnim brošurama obraditi jednu za drugom kritiku prava, morala, politike itd. i konačno cu pokušati da u posebnom radu dadem opet povezanost cjeline, odnos pojedinih dijelova i, napokon, kritiku spekulativne obrade toga moaterijala. Zbog toga je u ovom spisu veza nacionalne ekonomije sa državom, pravom, moralom, gradjanskim životom itd. dodirnuta samo utoliko ukoliko sama nacionalna ekonomija ex professo(1) dodiruje te predmete.

Čitaoca koji je upoznat s nacionalnom ekonomijom ne moram uvjeravati da su moji rezultati dobiveni doslednom empirijskom analizom koja se zasniva na savjesnom, kritičkom studiranju nacionalne ekonomije.

(Nasuprot tome, recezent neznalica[C] koji svoje potpuno neznanje i siromaštvo misli pokušava sakriti na taj način što pozitivnog kritičara zaglušuje izrazima kao što su "utopijska fraza", ili "sasvim čista, sasvim odlučna, sasvim kritička kritika" ili "ne samo pravno nego društveno, sasvim društveno društvo", "kompaktna, masovna masa", "govornički govornici masovne mase" - taj recezent treba najprije da pruži dokaz da osim o svojim teološkim porodičnim stvarima, može reći koju riječ i o svjetovnim stvarima.)(2)

Razumije se samo po sebi da sam se osim radova francuskih i engleskih socijalista služio i radovima njemačkih socijalista. Sadržajni i originalni njemački radovi u oblasti te nauke svode se medjutim - osim Vajtlingovih spisa - na rasprave Hesa u "Einundzwanzig Bogen"[D] i na Engelsov Nacrt za kritiku političke ekonomije u časopisu "Deutsch-Franzosische Jahrbucher", gdje sam i ja, u sasvim općim crtama, naznačio prve elemente ovoga rada.

Pozitivna kritika uopće, pa dakle i njemačka pozitivna kritika nacionalne ekonomije, ima da zahvali za svoje pravo osnivanje ne samo tim piscima koji su se kritički bavili nacionalnom ekonomijom već i Fojerbahovim otkrićima, protiv čije su Filozofije budućnosti i Teza za reformu filozofije[E] u "Anekdota" - i pored toga što su obilno iskorištavani - sitničava zavist jednih i stvarni bijes drugih, izgleda, stvorili pravu zavjeru šutnje.

Pozitivna humanistička i naturalistička kritika počinje tek sa Fojerbahom. Delovanje Fojerbahovih spisa utoliko je sigurnije, dublje, obuhvatnije i trajnije ukoliko je nečujnije; poslije Hegelove Fenomenologije i Logike[F] to su jedini spisi u kojima je sardžana zbiljska teorijska revolucija.

Završno poglavlje ovog spisa, kritičko razračunavanje s Hegelovom dijalektikom i filozofijom uopće, smatrao sam, nasuprot kritičkim teolozima[G] našeg vremena, potpuno nužnim zato što takav rad dosad izvršen - nužna netemeljitost, jer čak i kritički teolog ostaje teolog, dakle, ili mora poći od odredjenih filozofskih pretpostavki kao autoriteta, ili ih, ako su mu se u procesu kritike i uslijed tudjih otkrića pojavile sumnje u filozofske pretpostavke, napušta plašljivo i neopravdano, od njih apstrahira i samo još negativnim, nesvjesnim i sofističkim načinom otkriva svoje robovanje njima i srdžbu na to robovanje.

(... samo negativno i nesvjesno ispoljava na taj način da djelomično neprestano ponavlja uvjeravanje o čistoti svoje vlastite kritike, a djelomično, da bi skrenuo pažnju promatraca kao i svoju vlastitu pažnju s nužnog razračunavanja kritike s njenim izvorom - Hegelovom dijalektikom i njemačkom filozofijom uopće - da bi skrenuo pažnju sa tog nužnog uzdizanja moderne kritike iznad njene vlastite ograničenosti i sirovosti, pokušava naprotiv da proizvede utisak kao da kritika ima posla još samo s ograničenim oblikom kritike izvan nje - možda onom iz 18. stoljeća - i s ograničenošcu mase. Napokon, kad se otkrije suština njegovih filozofskih pretpostavki - kao što je to učinio Fojerbah - kritički teolog se pretvara kao da je on to sam izvršio; on se pretvara tako što rezultate onih otkrića, budući da ih sam ne može razraditi, baca kao parole protiv pisaca koji su još obuzeti filozofijom; s druge strane, on uobražava da se čak uzdigao iznad tih otkrića, operirajući potajno, podmuklo i skeptično protiv Fojerbahove kritike Hegelove dijalektike onim elementima te dijalektike koje još ne nalazi u toj kritici i koje mu još ne podnose na korišćenje u kritički razradjenom obliku; on sam nije ni pokušao niti može dovesti te elemente u pravi odnos prema kritici, nego njima naprosto operira u onom obliku koji je svojstven Hegelovoj dijalektici. Tako on, na primjer, ističe kategoriju posrednog dokaza... protiv kategorije pozitivne istine koja počinje od same sebe. Naime, teološki kritičar smatra sasvim prirodnim da s filozofske strane treba činiti sve da bi on mogao brbljati o čistoti, odlučnosti, sasvim kritičnoj kritici i zamišlja sebe da je pravi pobjednik nad filozofijom kad može osjetiti da jedan Hegelov moment nedostaje u Fojerbaha, jer se teološki kritičar ne može vinuti preko osjeta do svijesti, koliko god se bavio spiritualističkim idolopoklonstvom "samosvijesti" i "duhu".)

Ako se tačnije pogleda, teološka kritika - ma koliko u početku kretanja bila stvarni momenat napretka - u krajnjoj instanci nije ništa drugo već krajnost i konzekvencija stare filozofske, osobito Hegelove transcedencije izopačene u teološku karikaturu. Ova interesantna pravednost historije, koja teologiju, oduvijek trulo mjesto filozofije, odredjuje sada i za to prikazuje negativno raspadanje filozofije - tj. njen proces kvarenja - ovu historijsku nemesis(3) prikazat ću opširno drugom prilikom.[H]

(Koliko su, naprotiv, Fojerbahova otkrića o suštini filozofije - barem za njen dokaz - još uvijek činila nužnim kritičko razračunavanje s filozofskom dijalektikom, to će se vidjeti iz samog mog izlaganja.)