Lav Trocki

Uvijeti socijalisticke izgradnje


Napisano:
Izvor: Trocki, L., Iz revolucije, Otokar Keršovani, Rijeka, 1971.; str. 422-425
Prvi put izdato:
Online verzija: Radnicka borba (http://www.radnickaborba.org/2011/11/07/lav-trocki-uvjeti-socijalisticke-izgradnje/)
Transkripcija/HTML: Juraj Katalenac


 

Poslije osvajanja vlasti zadatak izgradnje, prije svega-privredne, postavlja se kao centralni i ujedno i najteži. Rješavanje tog zadatka zavisi od uvjeta razlicitih po sadržaju i po dubini: prvo, od nivoa proizvodnih snaga, a osobito od odnosa izmedu industrije i seljackog gospodarstva; drugo, od kulturnog i organizacionog nivoa radnicke klase koja je osvojila državnu vlast; od politicke medunarodne i unutrašnje situacije : da li je buržoazija do kraja pobijedena ili se još odupire-postoji li strana vojna intervencija, da li tehnicka inteligencija sabotira itd., itd.

U relativnoj važnosti ovi uvjeti socijalisticke izgradnje mogu biti poredani redoslijedom koji smo naveli. Najvažniji uvjet je-nivo proizvodnih snaga, zatim dolazi kulturni nivo proletarijata; i na kraju-politicka ili vojno-politicka situacija u koju dospijeva proletarijat osvojivši vlast. Ali to je logican slijed. A prakticki-osvojivši vlast radnicka klasa se prije svega sukobljava s politickim teškocama. Kod nas su to bili bjelogardijski frontovi, intervencije i dr. Zatim se proleterska avangarda sukobljava s poteškocama koje proistjecu iz nedovoljnog kulturnog nivoa širokih radnih masa. I tek na trecem mjestu njena se privredna izgradnja dotice granica koje joj postavlja postojeci nivo proizvodnih snaga.

Svoje je poslove na vlasti naša partija gotovo cijelo vrijeme vodila pod pritiskom potreba gradanskog rata, i povijest se privredne izgradnje Sovjetske Rusije u pet godina njena postojanja ne može razumjeti ako joj se prilazi samo s gledišta ekonomske svrsishodnosti. Njoj se mora prilaziti prije svega s mjerilom vojno-politicke nužnosti i tek onda-s mjerilom privredne svrsishodnosti.

Ekonomska se razumnost uopce uvijek ne poklapa s politickom nužnošcu. Ako mi u ratu prijeti opasnost od napada bijele garde, ja dižem most u zrak. S gledišta apstraktne ekonomske svrsishodnosti to je barbarstvo, ali s politickog gledišta, to je nužnost. I ja cu biti budala i zlocinac ako na vrijeme ne dignem most u zrak. Mi smo našu privredu u cjelini mijenjali, prije svega, pod pritiskom nužnosti vojnog ocuvanja vlasti radnicke klase. Iz elementarne škole marksizma znamo da se iz kapitalistickog društva ne može dospjeti u socijalistickog jednim skokom i nitko od nas nije u takvom mehanickom smislu tumacio poznate Engelsove rijeci o skoku iz carstva nužnosti u carstvo slobode; nitko nije mislio da je moguce , osvojivši vlast, za jednu noc preinaciti društvo. Engels je u stvari imao u vidu cijelo razdoblje revolucionarnih preobrazbi, koje u svjetsko-povijesnim razmjerima znaci stvarni ‘skok’. Ali s gledišta prakticnog rada to nije skok, vec cijeli sistem uzajamno povezanih reformi, preobrazbi, ponekad veoma sitnih mjera. Savršeno je jasno da je s privrednog stajališta eksproprijacija buržoazije opravdana utoliko, ukoliko je radnicka klasa sposobna organizirati eksploataciju poduzeca po novim principima. Ta masovna sveopca nacionalizacija, koju smo provodili 1917-18, uopce nije odgovarala ovom uvjetu. Organizacione mogucnosti radnicke države neobicno se zaostajale od sumarne nacionalizacije. Ali bit je u tome da smo mi tu nacionalizaciju provodili pod pritiskom gradanskog rata. I nije teško pokazati i razumjeti da bi, kad bismo poželjeli djelovati opreznije u ekonomskom smislu, tj. provesti eksproprijaciju buržoazije s ‘razumnom’ postepenošcu, to s naše strane bila krajnja politicka nerazumnost i najveca neopreznost. Uz takvu politiku mi ne bismo imali priliku slaviti petogodišnjicu u Moskvi, u društvu komunista iz cijeloga svijeta. Treba u sjecanju obnoviti sve osobitosti našeg položaja kakav je nastao poslije 7. studenog 1917. Da. kad bismo stupili na poprište socijalistickog razvitka poslije pobjede revolucije u Europi, naša bi buržoazija imala srce u petama, i ne bi s njom teško bilo izaci na kraj. Nakon osvajanja vlasti od strane ruskog proletarijata ona se ne bi smjela ni pomaci. Mi bismo tada mogli mirno uzimati u ruke samo velika poduzeca, ostavljajuci srednja i mala da do odredenog vremena postoje na kapitalistickim principima; zatim bismo prešli na srednja poduzeca, strogo pazeci na organizacione i proizvodne mogucnosti i potrebe. Takav bi redoslijed neosporno odgovarao ekonomskom ‘razumnosti’, ali, na žalost, politicki slijed dogadaja nije je ni ovaj put uzimao u obzir. Treba uopce napomenuti da su revolucije same po sebi izraz toga da svijetom ne vlada opca ‘ekonomska razumnost’; još samo socijalisticka revolucija ima zadatak da uspostavi vladavinu razuma na privrednom polju, a samim tim – i na svim drugim poljima društvenog života.

Kad smo došli na vlast, kapitalizam je još u cijelom svijetu stajao uspravno (pa i sad stoji), ali naša buržoazija nije nikako htjela vjerovati da je oktobarski prevrat- ozbiljan i za duga: u cijeloj Europi, u cijelom svijetu je buržoazija na vlasti, a kod nas, u zaostaloj Rusiji-proletarijat!?…Mrzeci nas, ruska nas buržoazija nije htjela shvatiti ozbiljno. Prvi su dekreti revolucionarne vlade docekivani s podsmijehom: njih nisu uzimali u obzir, njih nisu izvršavali. Cak novinari- o, koliko plašljive duše!-ni oni nisu htjeli uzimati osnovne revolucionarne mjere radnicke vlade. Buržoaziji se cinilo da je sve to tragicna šala, nesporazum. Kako je drugacije bilo moguce nauciti našu buržoaziju i njene lakaje da poštuju novu vlast ako ne oduzimanjem vlasništva? Drugog puta nije bilo. Svaka je tvornica, svaka banka, svaka kancelarija, ducan, prijemna kancelarija advokata-bila tvrdava protiv nas. Oni su kontrarevoluciji, koja se bori, davali materijalnu bazu i organsku vezu. Banke su u to vrijeme gotovo otvoreno podržavale sabotere isplacujuci place službenicima koji su štrajkali . Zato upravo mi nismo prišli pitanju s gledišta apstraktne privredne ‘razumnosti’ (Kautskog, Otta Bauera, Martova i drugih politickih impotenata), vec se gledišta potreba revolucionarnog rata. Trebalo je razbiti neprijatelja, oteti mu izvore prehrane, nezavisno od toga u kojoj je to mjeri stizao organizacioni privredni rad. Na polju privredne izgradenosti mi smo u to vrijeme bili prisiljeni usredotociti svoje napore na najelementarnije zadatke: materijalno podržavati, makar i polugladno, postojanje radnicke države, nahraniti i obuci Crvenu armiju koja je tu državu branila na frontovima, nahraniti i obuci (to vec ne kao primarno) onaj dio radnicke klase koji je ostajao u gradu. Ta je primitivna državna privreda, koja je- loše ili dobro- rješavala te zadatke, i dobila kasnije naziv ratnog komunizma.